Edward Said, porijeklom Palestinac, rođen 1935. u Jeruzalemu, 1947. bio je prisiljen zajedno s obitelji na izbjeglištvo u Kairo, gdje se školovao po britanskim školama i koledžima, a od 1951. školovao se u Americi, gdje je diplomirao i magistrirao na Princetonu, a doktorirao

na Harvardu, nakon čega je postao profesor komparativne književnosti na Sveučilištu Columbia.

U njegovu se znanstvenom opusu ističe nekoliko djela: Beginnings: Intention and Method (1975), Orientalism (1978) tj. Orijentalizam (1999) The World, the Text and the Critic (1983), Culture and Imperialism (1993), zatim nekoliko naslova koji se bave palestinskim pitanjem poput The Question of Palestine (1979), Covering Islam (1981), After the Last Sky: Palestinian Lives (1986), tu je i naslov nastao kao rezultat njegova iznimna interesa za ozbiljnu glazbu Musical Elaborations (1991; godinama je redovito pisao glazbenu kolumnu za The Nation), te

ne manje važne knjige Representattions of the Intelectual (1994), Reflections on Exile (2000) i njegova autobiografija Out of Place (1999).

Interpretacija : Said, E. (1999) Orijentalizam. Zagreb: Konzor, str. 7-39

Amerikanci Orijent povezuju s Dalekim istokom (Kinom i Japanom poglavito). Za razliku od Amerikanaca, Francuzi i Britanci-manje Nijemci, Rusi, Španjolci, Portugalci, talijani i Švicarci imaju dugu tradiciju orijentalizma, tradiciju načina sporazumjevanja s Orijentom koja se temelji na posebnome mjestu štoga Orijent zauzima u europskom zapadnom iskustvu. Orijent nije samo susjedan europi, on je isto tako i mjjesto najvećih, najbogatijih i najstarijih europskih kolonija, izvor bnjezinih civilizacija i jezika, njezin kulturni suparnik, jeda od njezinih najprodubljenijih i najpovratnijih predodžaba o drugome. Orijent je sastavni dio europske materijalne civilizacije i kulture. Orijentalizam je oblik diskursa koji izražava i predstavlja taj dio kulturno pa čak i ideološki i on ima svoje potporne ustanove, vokabular, znanost, slikovlje, doktrine, čak i kolonijalno stanovništvo i kolonijalne stilove.

Stručnjaci danas manje cijene naziv orijentalizam i zato što je odveć neodređen i općenit i zato što u sebi razumijeva nadmeno egzekutivno stajalište europskog kolonijalizma 19og i ranog 20og stoljeća. Orijentalizam i dalje živi na akademskoj razini u svojim doktrinama i tezama o Orijentu i orijentalcu.

Orijentalizam je način mišljenja zasnovan na ontološkoj i epistemološkoj distinkciji između Orijenta i Okcidenta. Temeljna distinkcija između Istoka i Zapada kao polazište za u tančine razrađene teorije, za epove, romane za društvene i političke prikaze Orijenta, njegovih naroda, običaja, njegova ''uma'', usuda i tako dalje.  O orijentalizmu se može raspravljati i analizirati ga kao združenu ustanovu koja se bavi Orijentom-bavi se njime tako da o njemu iznosi stajališta i autorizira gledišta, prikazuje ga, tako što ga proučava, naseljava i njime vlada: ukratko, orijentalizam kao zapadni način da se dominira Orijentom, da ga se rekonstruira i ima nad njime vlast.

Govoriti o Orijentalizmu znači govoriti uglavnom prmda ne i isključivo o britanksom i francuskom kulturnom pothvatu, o projektu koji obuhvaća tako nespojiva područja kao što su sama imaginacija, cijela Indija i levant, biblijski tekstovi i biblijske zemlje, trgovine začinima itd. Orijentalizam potječe iz osobite bliskosti koju su ostvarile Britanija i Francuska s Orijentom koji je do ranog devetnaestog stoljeća označavao samo Indiju u biblijske zemlje. Nakon drugog svjetskog rata Amerika dominira Orijentom i pristupa mu onako kako su mu pristupali Francuska i Britanija.

Orijent je ideja koja ima svoju povijest i tradiciju mišljenja, slikovlja i vokabulara, povijest i tradiciju koje su mu podarile zbilju i nazočnost na Zapadu i an Zapad. Tako se ta dva zemljopisna  entiteta međusobno podupiru i do određene mjere zrcale. Fenomen orijentalizma kojim se Said bavi je unutrašnja dosljednost orijentalizma i njegovih ideja o Orijentu (o Istoku kao karijeri) bez obzira na bilo kakvu podudarnost sa ''stvarnim'' Orijentom ili bez obzira na manjak podudarnosti sa ''stvarnim'' Orijentom.

Odnos Orijenta i Okcidenta odnos je moći, odnos dominacije, odnos različitih stupnjeva složene hegemonije. Orijent nije orijentaliziran samo zato što je prosječni europljanin devetnaestoga stoljeća otkrio da je on orijntalan u svakom pogledu nego i zato što ga se može učiniti orijentalnim ili ga podvrgnuti tome da to bude.

Orijentalizam je važan kao znak euro-atlantske moći nad Orijentom nego kao vjerodostojni diskurs o Orijentu. Čvrstu unutarnju snagu orijentalističkog diskursa, njegove bliske veze s društveno-ekonomskim i političkim institucijama vlasti i njegovu nedvojbenu izdržljivost moramo ipak poštovati i pokušati razumjeti. Orijentalizam nije nestvarna europska fantazija o Orijentu, nego stvoren korpus teorije i prakse u koji se naraštajima znatno materiojalno ulagalo. Kontinuirano ulaganje učinilo je orijentalizam kao sustav znanja o Orijentu prihvaćenim filtrom kroz koji je Orijent prodirao u zaapdnu svijest, baš kao što je isto to ulaganje umnožilo tvrdnje što su se raširile iz orijentalizma u opću kulturu.

U svakom netotalitarnom društvu određeni kulturni oblici imaju prevlast nad drugima. Oblik te kulturne prevlasti ono je što Gramsci zove hegemonija. Rezultat kulturne hegemonije na dijelu daje orijentalizmu izdržljivost i snagu kakvu smo već naveli u dnevniku čitanja od strane samog saida. Hegemonija europskih ideja o Orijentu koje uporno ponavljaju priču o europskoj nadmoći nad orijentalnom zaostalošću. Čovjek se uvijek iznova mora pitati je li u orijentalizmu važnija opća skupina ideja što nadilazi mnoštvenost građe ili su važnija razna djela što su ih stvorili gotovo neizbrojivi pojedinačni pisci, koji se mogu shvatiti kao pojedinačni primjeri autora koji se bave Orijentom.u nastojanju da se bavi tim i drugim porblemima, Said se bavi trima glavnim aspektima vlastite suvremen zbilje koji pokazuju izlaz iz metodloških poteškoća ili poteškoća u određivanju perspektive.

Ta tri aspekta njegove suvremene stvarnosti su redom:

-distinkcija između čistog i političkog znanja

-pitanje metode

-osobna dimenzija

Prvi aspekt: distinkcija između čistog i političkog znanja

-          ako je istinito da nijedno stvaranje znanja u sklopu humanističkih

znanosti ne može zanemariti ili zatajiti uključenost svojega autora kao ljudskog subjekta u vlastite životne okolnosti, tada isto tako mora biti istinito da Europljanin ili amerikanac koji proučava Orijent ne može zatajiti glavne okolnosti svoje stvarnosti: on ne može zatajiti da Orijentu pristupa prije svega kao amerikanac ili europljanin a tek zatim kao pojedinac. To ej za njega značilo i znači biti svjestan, ma kako maglovito da pripada sili čiji su interesi na Orijentu jasni i, štoviše, da pripada onom dijelu svijeta koji je vrlo očito prisutan na Orijentu još od Homerova doba. Europsko i američko zanimanje za Orijent političko je. Orijentalizam nije puka politička tema. On je prije raspodjela geopolitičke svijesti u zanstvene, ekonomske, povijesne i filološke tesktove. Orijentalizam je stoga kulturna i politička činjenica.

 Možemo bolje razumjeti postojanost i izdržljivost hegemonijskih sustava poput kulture ako shvatimo da su njihova unutarnja ograničenja koja zadaju piscima i misliocima bila produktivna a ne jednostavno sprječavajuća.

 Zato se orijentalizam kod Saida proučava kao dinamična razmjena između individualnih autora i velikih političkih koncerna što su ih oblikovala tri velika carstva na čijem su imaginativnom i intelektualnom području tesktovi nastali.

Drugi aspekt: pitanje metode

-          problem je kako smanjiti golem arhiv na dimenzije kojima se može rukovati i kako u toj skupini tekstova istaknuti nešto prema intelektualnom redua  da se nistodobno ne slijedi pomno kronološki red. Bavi se povijesnom i intelektualnom pozadinom koja je omogućila britansko, francusko i američko iskustvo te na kraju kakve su osobine i značajke tog iskustva.

Intelektualni autoritet koji ima zapadna kultura nad Orijentom. Taj autoritet je velikim dijelom predmetom svakog prikaza Orijentalizma. Nema ničega tajanstvenoga ili prirodnoga u tom autoritetu, on je oblikovan, šrir se, rasprostire, ima status. Mora se analizirati.

Načelna metodološka sredstva su mu strategijska lokacija što je prikaz autorovoga stajališta u tesktu s obzirom na orijentalnu građu o kojoj piše, i ono što bi se moglo nazvati strategijska formacija što je analiza tekstova i načina koji skupine tekstova, tipovi tekstova čak i tekstualni žanrovi dobivaju na množini, zgusnutosti i referecijalnoj snazi u sebi i u kulturi općenito ( startegijska lokacija, str.29)

Orjentalizam je posuđivao snažne ideje doktrine i trendove vladajuće kulture što su mu često bili izvor informacija. Pa je tako postojao (i postoji) lingvistički Orijent, freudovski Orijent, darwinovski Orijent itd.

Nadalje opisuje poglavlja te ciljanu šaroliku publiku  kojoj su namjenjena.

Treći aspekt: osobna dimenzija 

-ni u jednom trenutku autor nije izgubio vezu s kulturnom stvarnošću jednog orijentalca i s osobnom činjenicom da je konstruiran i sam kao orijentalac. Standardizacija i kulturno stereotipiziranje ojačali su moć akademske i imaginativne demonologije ''tajanstvenoga Orijenta'' iz 19og stoljeća. To ponajviše vrijedi za način na koji se shvaća Bliski istok.

S ovom knjigom je Said htio pridonijeti boljem razumijevanju načina n na koji je kulturna dominacija djelovala. Ako to potiče nov način da se bavimo orijentom, ako to posve dokida ''Orijent'' i ''Okcident'' tad ćemo donekle napredovati u procesu ''odučavanja od inherentnog dominantnog stila'', kako ga je Raymond Williams nazivao. Pročitajte do kraja:-D.