IDEJA, NAUM I OKRUTNA REALNOST

Dakle, nakon početnog ushita zbog dvije zanimljive riječi u naslovu, sam proces nastajanja ovog seminara odveo me u sasvim drugom smjeru. Naime, ideja je bila dati nekakve opće zaključke, paradigme, pa možda čak i aksiome što to umjetnički sadizam u biti jest. No, bitno je za napomenuti to upravo sada – takvo nešto je nemoguće napraviti meni osobno. Ideja se pojavila kada sam pročitao samo dva djela Dostojevskog, a to su ''Krotka'' i   '' Zločin i kazna''. Također, nisam se dugo trebao prisjećati da li je to istina, to su i jedina dva djela Dostojevskog koja sam pročitao. Pa je tako sve od briljantnog nauma, prešlo u ruke ''okrutne'' realnosti koja kaže da je ovo samo možda presmion potez jednog studenta ruskog jezika i književnosti. Ali, dosta o tome, ne želim se postaviti sadistički prema svojoj ideji i umrtviti je već na samom početku. Na kraju će se pokazati da je budućnost ovoga ipak nešto svijetlija i neočekivanija nego što sam mislio.

ČITANJE I RAZMIŠLJANJE

U kratkom vremenskom roku od svega 36 sunčanih sati, pročitah gore spomenuta djela. Osim toga, morao sam i spavati i jesti i zadovoljiti sve ostale potrebe, tako da mi se čini da sam se zbilja ''uvukao'' na kratko u taj svijet, meni toliko nejasno odbojne ruske književnosti. Možda će vas zanimati, izrazito sam se zabavio sa čitanjem. Zapravo, bio sam toliko iznenađen, oduševljen i opijen djelima da sam doživio jedno sasvim neočekivano iskustvo – zabavio sam se s knjigama. Otud se zapravo javila i želja za pisanjem.

Ali, osim ushićenog oduševljenja zbog nove vrste zabave u mom životu, javio se i jedan drugačiji osjećaj. Možda čak i kvalitativno suprostavljen ushitu i sreći. Javio se osjećaj očaja, gnušanja i prezira prema nekim rečenicama. Da, zbilja mi smeta taj sadizam. Baš sad dok pišem ovu rečenicu pokušavam se sjetiti koliko sam, banalno rečeno, sretnih stranica pročitao u tih otprilike 600 sveukupno. I ne mogu se sjetiti jedne. Ne mogu se sjetiti jedne stranice na kojoj sam se osjećao samo sretno zbog čitanja, bez primjesa neke druge emocije. Dostojevski je, mučeći raznim brigama i problemima svoje likove, gotovo jednako mučio i mene, sretnog čitača. Valjda je problem u meni i mom slabom želucu, mojoj ponekad sladunjavo-romantičarskoj predodžbi književnosti i ono što bi trebala predstavljati meni kao čitaču. No, sjetivši se misli nekih drugih autora iz područja npr. sociologije znanja, i to poglavito Karla Mannheima, suzbio sam taj šok i donekle racionalno sagledao zašto sam se zapravo užasnuo na taj silni sadizam u pisanju Dostojevskoga. Mannheim kaže, a i ja se nekako volim slagati s njim, kako je književnik neodvojiv od društva, kako književnik u svojim djelima uvijek prenese razmišljanja, stavove i ideje o stanju društva u kojem se nalazi dok piše svoje djelo. Inače nisam pobornik neoborivih paradigmi, ''apsolutnih'' istina koje su najčešće instrument za tiraniju i hegemoniju, ali ta Mannheimova misao mi se u ovom trenu čini izrazito pravilnom i nadasve pogodnom za ovaj seminar, bez da je imalo iskrivim u svoju korist kako bi potvrdio svoje mišljenje.

Naravno, logičnim mi se onda učinilo da se zapitam u kakvom je to društvu zapravo živio Dostojevski. Ako izuzmem umjetnički zanos i nužno njegovo preuveličavanje, moram priznati da sam se instinktivno pokušao staviti u njegovu poziciju. I napravivši to, istog sam se trena vrati u svoju kožu, a ostavio Dostojevskom samo empatiju. Da, empatiju. Zbilja mi ga je bilo žao u tom trenu astralnih projekcija kroz povijest. Isto sam pokušao napraviti i sa svim likovima s kojim sam se susreo u čitanju. Ni u njihovim se pozicijama nisam dugo zadržao. Bio bi red i da kažem zašto u ovom trenu.

Umjetničko pero Dostojevskog je instrument kojeg sam se, moram otvoreno priznati, čak i malo uplašio. Prvo, povodeći se za svojim uvjerenjem da su sva književna djela zapravo jedna vrsta autobiografije, lik Dostojevskog mi se učinio strašnim. Njegov, kako on kaže        - aksiom, iz ''Krotke'' – ''Kod žena nema originalnosti'', učinio mi se izrazito grubim i nepromišljenim, ali istovremeno i izrazito blagim kada sam shvatio koliko se zapravo naslađuje nad patnjama žene koja se našla u rukama sadista. Zapravo, ta sama pomisao o nejednakosti žene i muža mu je godila i samo mu davala temelje i ideje za daljnje pisanje. Mučenje se nastavilo kroz cijelu ''Krotku''. On odbija pričati s njom, on odbija pokazati bilo kakve pozitivne emocije i sve zatvara u svoj mizantropsko-posesivni um. Zapravo, to pretjerano napominjanje kako je ''mlada, kao djevojčica'' i kako se oženio misleći kako dobiva prijatelja kojeg treba odgojiti (!), su konstantno opravdanje Dostojevskog čitatelju. I ta prijelomnica djela, kada žena zapjeva u njegovoj pristutnosti, zapravo opravdava sve moje sumnje o neumoljivom sadizmu. On je u stanju šoka i nevjerice da ona pored svoje bolesti (do koje je on zapravo i doveo) može pjevati. Tada, kao grand finale sadizma, u potpunosti mijenja karakter glavnog lika koji odjednom izjavljuje ljubav i pretvara se u brižnog muža. Naravno, takav emocionalni zaokret, ne može završiti drugačije nego samoubojstvom.