Pismo je za Bartheza podvrsta književnog stila, na neki način njegova kolektivna verzija, ukupnost jezičnih obilježja preko kojih pisac preuzima na sebe povijesnu odgovornost za formu, vezujući se svojim verbalnim radom za neku jezičnu ideologiju. Danas ga zanima ''skripcija'' (mistični čin pisanja, bilježenja slova). Priča o toj kretnji a ne o metaforičkim značenjima riječi ''pismo'', govori isključivo o rukopisu, koji podrazumijeva bilježenje rukom. Prvenstveno prikuplja povijesne i tehničke informacije, susrete predmeta pod anzivom ''pismo'' s različitim znanjima, strukturiranej nekih grafičkih sustava, društveni i gospodarski ulog aktivnosti pisanja, odnosi između pisanja i tijela. Pisanje je proturiječna aktivnost, artikulirana dvjema pretpostavkama: s jedne strane , ono je strogo trgovački predmet, instrument moći i segregacije, uhvaćen u najsirovijoj društvenoj stvarnosti, a s druge strane je praksa naslade, povezana s nagonskim dubinama tijela te najistančnijim i najuspješnijim ostvarenjima u umjetnosti. 

Pismo služi za prijenos, no ponekad služi za skrivanje onpga što mu je bilo povjereno. Još i dan danas, tvrdi Barthez, svaki fenomen vladanja nekim zannjem, izdvajanja i tajnosti prolazi preko posjedovanja nekog pisma. Što je pismo teže čitljivo, više se smatra osobnim, upućujući na nedokučivost pojedinca.

Današnji stručnjaci su razvrstali pismo prema tri artikulacije jezika-njihova jezika. Tu je pismo rečenice (zabilježen znak preuzima čitav izričaj), pismo riječi (znakovi preuzimaju značajke jezične jedinice, moneme) i pismo zvukova (svaki znak preuzima razlikovnu jedinicu ili slog).

Kinesko pismo je prvo bilo estetsko i/ili ritualno, a potom funkcionalno. Funkcija komunikacije je kasnije sporedna.  Zahvaljujući našem etnocentrizmu, pismu pripisujemo čisto praktične funkcije računovodstva, komunikacije, zapisivanjam cenzurirajući simbolizam koji pokreće pisani znak. Kako je država restaurirala plemićki moral i ritualnost, pismo je ponovno postalo ritualno, podložno ljubomorno konzervativnim vrijednostima, postalo je državnim pitanjem, a car se postavio za zaštitnika grafičke norme. Tako je kinesko pismo prošlo kroz tri važne funkcije: posredovanje, komunikacija, izdvajanje.

Znanost o pismu-paleografija se zaustavlja u 16. stoljeću. Pisma 20.stoljeća su proučavana jedino s grafološkog stajališta, odnosno u funkciji diskutabilne psihologije i najčešće u represivne svrhe. Čim postane moderno, pismo je odbačeno. Imperijalizmu palografije na području slova odgovara imperijalizam filologije na području književnosti.

Pismo je uvijek usko povezano s poviješću društvenih uloga : vrlo je dugo bilo dijelom klasnih dobara. Kanonsko poznavanje dobroga pisma monarhija službeno povjerava korporaciji prisegnutih pisaca. Potom je ta korporacija na neki način uzvišena prerastanjem u akademiju pisama. Ta sita Akademija pometena je u metežu koji ukida korporacije, ostatke i znakove starog režima. Pismo u stvarnosti ostaje društveno selektivno. Pismo u stvarnosti ostaje društveno selektivno, ono je klasna činjenica no više nema estetsko dostojanstvo koje mu je priznavalo staro društvo, sada otvoreno podijeljeno. To je ta vremenska zapreka, s kojom se teorija tek mora pozabaviti.  Isto vrijedi i za akademiju pisma, koja je utonula u korporativnu otuđenost, ali je bila nositeljicom skripturalne misli koja nam jako nedostaje.