Ako je funkcija pisma komunikacija, kako objasniti da su izvjesni narodi izmislili apstraktna složena pisma iako je piktogram koji se smatra jasnijim bio tako jasan. U tom se čuđenju primjećuje projekcija određenog broja možda posve modernih vrijdnosti: dobra komunikacija, jasnoća, učinkovitost, apstrakcija.

Da bi se vjerovalo kako pismo može otkriti osobnost nekog pojedinca ili razdoblja, trebalo je s jedne strane rukopis moći suprostaviti tisku, ono spontano, ljudkso razlikovati od mehaničkog. Trebala je postojati ideologija definirane osobe, što se može ostvariti jedino u okviru neke ''psihologije''. Indeksno promišljanje pisma u pravom je smislu ideološko, povezano s modernom ideologijom o osobi i znanosti. Kulturne su razine, a time i društvene razlike, one koje se isčitavaju iz pisma, i to ne pisma pojedinca, nego grupe kojoj on pripada. Danas, kada je kriza humanističkih vrijednosti neosporna, traži se i razrađuje novo pismo: pismo slika i zvukova.

Dva jezika –jezik sluha i jezik vida. Lice je dobilo svoj jezik (sluha i govora) a ruka svoj (vida i bilježenja pokretom). Sintagmatski odnos između usmenog i pismenog veza između slike i riječi je propisana, kroz ta dva jezika tijelo se ravnomjerno raspodjeljuje, specificira svoje funkcije prema ruci i licu, vidu i kretnji, no svakako nikada prema samo jednom od njih.

Samoglasnici u jeziku te pismo se javljaju između doba gesta i doba klikova; drugim riječima, pismo bi prethodilo usmenom jeziku. U znanstvenom smislu ova je pretpostavka neopravdana. No skreće pozornost an neke vrlo moguće činjenice: izravan prelazak s geste na ideogram, postojanje istinskog gestualnog koda, stvaranje kodova među njima, vrlo staro porijeklo pisma, mnogo starije nego što se tvrdi.

U mitovima o porijeklu se sučeljavaju dva smjera: jedan pismo drži derivatom figure (kroz gestu i ideogram ), drugi apstraktnom znaku (prema potrebi sadržaja) pridaje neku vrst apsolutnog porijekla kojeg bi figuracija bila tek vrlo kasni derivat. Ovdje su na svjesni način zamišljena dva tijela: jedno više fetišističko, razdvaja gestu i figuru, drugo više opsesivno, kamenom urezuje čisti ritam ponovljene crte. U svakom su slučaju očigledne izvorne veze pisma i umjetnosti (figurativne ili apstraktne).

Povijest, fiziologija, psihologija, kazneno pravo i simbolika bavili su se pismom.

Pisani kod sporedan je u odnosu na usmeni kod koji je jezik. Drugim riječima, pismo je izvan lingvistike. Pismo posjeduje mnoge druge funkcije, a ne samo komunikacijsku. Uvijek je postojao društveni rez između govora i pisma. Stav lingvistike prema pismu otkriva etničkupredrasudu koju možemo nazvati abecedocentričnom.

Svaka se abeceda može svesti na neveliku tablicu grafema, baš kao što se znakoviti zvukovi nekog jezika mogu razvrstati pod nazivom fonema. Za sve poznate abecede bi  trebalo postojati neko jedinstveno načelo razvrstavanja(vodoravne, kružne, spirale...) te njihova pravila kombiniranja. Svaka je abeceda vještina improvizacije , kao što svaka vještina imrpovizacije u sebi možda nosi nnešto od abecede, od pisanog jezika. Mi prepoznajemo abecedu. Nijedan se znak u abecedi ne ponavlja, cjelina funkcionira kao jednostavan znak, suprostavljajući se svim ostalim abecedama. Abeceda se zatekla u procesu ideološkog preobražaja. Neprijeporno je da ideogram predstavlje napredak u odnosu na piktogram, suglasnička abeceda u odnosu na ideogram, a samoglasnička abeceda u donosu na suglasničku: trebalo je, dakle, pokazati da je upravo grčka abeceda naša abeceda , dična konačnica tog supona razuma: mi smo najbolji, eto što želimo da govori anša abeceda.  Tu je istinski abecedocentrizam.