Postoje neodgonetnuta pisma i pisma koja ne možemo razumjeti. Nečitka pisma nam govore da postoje znakovi, ali ne i smisao. Pismo sadrži mitologiju izuma: budući daje čist sustav, ono kao da ovisi o kakvom proizvodnom razmišljanju, o kakvoj uređivačkoj ingeniznosti: mitološki gledano, ono je gadget.

Neke su abecede magijskog porijekla. Ako se riječi transportiraju u brojke o kojima se potom spekulira, to je gematrija, odnosno izoprefija, ukoliko igru dodatno zakompliciramo.

Veliko je slovo steklo ''smisao'', smisao naglašavanja, veličanja, suštine. Slovo zadobiva smisao. Dodatna slova daju na važnosti riječima koje ih sadrže.

Mapping je zemljopisna karta koju jezik pokušava utisnuti u zemaljsku površinu stvarnosti. Čak i kad pismo transkribira usmeni jezik ono ga ne profilira jednako i univerzalno jer svijest o riječi vrlo je različita od jezika do jezika.

Čim je čovjek počeo razmišljati o pismu pirpisala mu se uloga pamćenja. Autor spominej funkciju pamćenja koja je na izvoru pisma u našim civilizacijama, kako bi smo znali ocjeniti što sve, barem kod nas, izlazi iz njezinih okvira. Sigurno još uvijek pišemo da bismo se sjećali ali još ćešće da bismo informirali. Naši su anali novine, ali naše su novine napisane zato da bi informirale: one su naknadno pamćenje. Novine, romani, ogledi, ali ni svi ti dokumenti ne mogu doći us tanje pamćenaj ako nisu interpretirani. Pismo je, dakle, brzo prožeto novim simbolizmom: od ''grafije'', slijeda čistog pamćenja, ono postaje ''psimo'', polje beskrajnih značenja.

Grafička traka izražava temeljno narativni status pisma. Čitati znači shvatiti priču. Nije nužno izvesti pismo iz govora da bi se u njemu otkrile dvije jezične koordinate: paradigma i sintagma.

Svako pismo je sustav. Svaki se grafički korpus sastoji do nekoliko oblika. Sustav počinje najjednostavnijom opozicijom, opozicijom prisutnosti i odsutnosti. Ako kakav izumitelj posudi slova iz neke postojeće abecede, on izdvaja znakove koji u jeziku posuditelju ne služe obilježavanju istog zvuka, koristeći ih za označavanje nekih drugih zvukova koje taj jezik otprije posjeduje.

Pismu treba diskontinuitet, on je na neki način organski uvjezzt nastanka pisma. Taj diskontinuitet je povijesno gledajući vrlo pokretan: kada se pismo uspostavi, ponekad se ono pokušava stisnuti, bez procijepa ispuniti neki pravilan prostor a ponekad što je moguće više rasciejpiti. Pismo se koleba između zgusnutog i prorijeđenog, lemljenja i lomljenja. U antičkom pismu riječi nisu bile razdvojene, tek se pojavom malog slova počinju razlikovati riječi, ponekad čak i slogovi, uz potpuni razvitak poveznica. 

U helenističko doba su postojala tri vrste pisma različitih uporaba: knjiško pismo, uredsko pismo i grobno pismo. Rimsko carstvo jepoznavalo dva pisma: quadrata i rustica.

Kao i svaki kulturni fenomen i pismo je dvostruko određeno-istodobno je podčinjeno materijalnim uzrocima i duhovnim motivacijama. Zgušnajva se kako bi se približilo stilu nekog razdoblja ili, ako se to tako može reći, kako bi ''dokazalo'' izvjesnu filozofiju povijesti, odnosno činjenicu da je povijest jedna.