1.Blokada

Bilo je to 21. Travnja 2009. godine kada su zadarski studenti zauzeli Sveučilište po uzoru na zagrebačke kolege koji su to učinili dan ranije, a potaknute svjetskim Tjednom borbe protiv komercijalizacije obrazovanja. Pomalo neočekivano Uprava je podržala studente, predala ključeve Sveučilišta i pozvala profesore da podrže studente. Ono što su svi tada naslućivali je da taj čin nije podrška osnovnom zahtjevu studenata za ukidanjem svih oblika participacija u školarinama već pokušaj demarginalizacije zadarskog Sveučilišta, ponajprije materijalnog aspekta. Od samoga početka Uprava je pokušavala odvojiti zadarske studente od zagrebačkih, zahtjev za besplatnim obrazovanjem od zahtjeva za decentralizacijom, definiranjem statusa prvostupnika i povećanjem ulaganja u visoko obrazovanje. Mnogo se puta u izjavama profesora i članova Uprave mogla čuti rečenica: „Naši su studenti bolje organizirani, bolje artikulirani, realniji i odmjereniji“. Studentima su tada godile pohvale, imali su podršku svojih profesora i svi su se činili jedinstvenima. U podsvjesti je stajao mali natpis „podržavaju jer im ide na ruku“, ali nikome nije smetalo dok je podrška postojala. Podrška se naprosto shvaćala „zdravo za gotovo“. Kako su dani prolazili nervoza je rasla, kako među studentima tako i među profesorima, a pogotovo u Upravi. Potpuno ignoriranje od strane resornog Ministarstva i početno bacanje epiteta „dječurlijo“ zagrizala je „jedinstvo“ Sveučilišta. Promjene u odnosima nastupale su polako, prvo načelnom podrškom, zatim podrškom zahtjevima, ali ne metodi, pa pozivom na prekid blokade, a kulminiralo je zatvaranjem vrata Sveučilišta.

Unatoč svemu lošem što smo proživjeli tijekom mjesec dana kolliko je trajala blokada, važnije je pamtiti ono pozitivno. Pokret koji se proširio Hrvatskom (u jednom trenutku je 20 Sveučilišta i Veleučilišta bilo u blokadi) zasigurno je najobuhvatniji izraz građanskog neposluha u posljednjih 20 godina. Koliko su god mediji bili protiv studenata i koliko god studenti nisu znali razgovarati s njima, oni su svejedno punili retke studentskim blokadama. Svaki je građanih znao da su fakulteti blokirani, da se skupila dovoljna masa ljudi koja glasno izražava svoje nezadovoljstvo i traži riješenje. Neki su bili protiv, neki su se solidarizirali, ali nitko nije bio bez stava.

Na vidjelo su izašli mnogi problemi koji vladaju akademskom zajednicom, a koji često nisu imali veze sa samim ciljevima. Neki su profesori pokazali svoja prava lica protiveći se, ali su i mnogi pokazali veliku dozu solidarnosti i živjeli s nama kroz cijelu blokadu i nakon nje. Neki od nas su sklopili nova prijeteljstva u svojim istomišljenicima, neki su se prijatelji udaljili zbog različitih stavova. Blokada nas je i spojila i razdvojila, kako studente, tako i profesore i ostale građane. Ministarstvo je pokazalo da nas ne smatra bitnim subjektima u sustavu obrazovanja i da su njihovi ciljevi svjetlosnim godinama udaljeni od naših.

Zbog svega toga, što stane i ne stane u ovaj tekst, Blokada je ne samo događaj godine, već barem desetljeća i to kroz cijelu hrvatsku akademsku zajednicu, a možda i šire.  Pravi značaj ne možemo još u potpunosti osjetiti, ali svi smo svjesni da smo bili svjedoci jednog velikog događaja kojeg ćemo se s više ili manje radosti prisjećati kroz život.

Želim se ispričati zbog subjektivnosti koja je uključena svaki put kada se prisjećam proljeća 2009. godine. Nemoguće je osvrnuti se bez uključivanja emocija, a vjerujem kako to nije samo moj slučaj, već i mnogih drugih studenata i studentica, ali i profesora i profesorica.

Nadam se kako je blokada samo jedan lijepi početak studentske borbe za svoja prava, i prava ostalih marginaliziranih skupina. Želim vam Sretnu i uspješnu Novu godinu i još puno „blokada“!!