Pismo je za Bartheza podvrsta književnog stila, na neki način njegova kolektivna verzija, ukupnost jezičnih obilježja preko kojih pisac preuzima na sebe povijesnu odgovornost za formu, vezujući se svojim verbalnim radom za neku jezičnu ideologiju. Danas ga zanima ''skripcija'' (mistični čin pisanja, bilježenja slova). Priča o toj kretnji a ne o metaforičkim značenjima riječi ''pismo'', govori isključivo o rukopisu, koji podrazumijeva bilježenje rukom. Prvenstveno prikuplja povijesne i tehničke informacije, susrete predmeta pod anzivom ''pismo'' s različitim znanjima, strukturiranej nekih grafičkih sustava, društveni i gospodarski ulog aktivnosti pisanja, odnosi između pisanja i tijela. Pisanje je proturiječna aktivnost, artikulirana dvjema pretpostavkama: s jedne strane , ono je strogo trgovački predmet, instrument moći i segregacije, uhvaćen u najsirovijoj društvenoj stvarnosti, a s druge strane je praksa naslade, povezana s nagonskim dubinama tijela te najistančnijim i najuspješnijim ostvarenjima u umjetnosti. 

Pismo služi za prijenos, no ponekad služi za skrivanje onpga što mu je bilo povjereno. Još i dan danas, tvrdi Barthez, svaki fenomen vladanja nekim zannjem, izdvajanja i tajnosti prolazi preko posjedovanja nekog pisma. Što je pismo teže čitljivo, više se smatra osobnim, upućujući na nedokučivost pojedinca.

Današnji stručnjaci su razvrstali pismo prema tri artikulacije jezika-njihova jezika. Tu je pismo rečenice (zabilježen znak preuzima čitav izričaj), pismo riječi (znakovi preuzimaju značajke jezične jedinice, moneme) i pismo zvukova (svaki znak preuzima razlikovnu jedinicu ili slog).

Kinesko pismo je prvo bilo estetsko i/ili ritualno, a potom funkcionalno. Funkcija komunikacije je kasnije sporedna.  Zahvaljujući našem etnocentrizmu, pismu pripisujemo čisto praktične funkcije računovodstva, komunikacije, zapisivanjam cenzurirajući simbolizam koji pokreće pisani znak. Kako je država restaurirala plemićki moral i ritualnost, pismo je ponovno postalo ritualno, podložno ljubomorno konzervativnim vrijednostima, postalo je državnim pitanjem, a car se postavio za zaštitnika grafičke norme. Tako je kinesko pismo prošlo kroz tri važne funkcije: posredovanje, komunikacija, izdvajanje.

Znanost o pismu-paleografija se zaustavlja u 16. stoljeću. Pisma 20.stoljeća su proučavana jedino s grafološkog stajališta, odnosno u funkciji diskutabilne psihologije i najčešće u represivne svrhe. Čim postane moderno, pismo je odbačeno. Imperijalizmu palografije na području slova odgovara imperijalizam filologije na području književnosti.

Pismo je uvijek usko povezano s poviješću društvenih uloga : vrlo je dugo bilo dijelom klasnih dobara. Kanonsko poznavanje dobroga pisma monarhija službeno povjerava korporaciji prisegnutih pisaca. Potom je ta korporacija na neki način uzvišena prerastanjem u akademiju pisama. Ta sita Akademija pometena je u metežu koji ukida korporacije, ostatke i znakove starog režima. Pismo u stvarnosti ostaje društveno selektivno. Pismo u stvarnosti ostaje društveno selektivno, ono je klasna činjenica no više nema estetsko dostojanstvo koje mu je priznavalo staro društvo, sada otvoreno podijeljeno. To je ta vremenska zapreka, s kojom se teorija tek mora pozabaviti.  Isto vrijedi i za akademiju pisma, koja je utonula u korporativnu otuđenost, ali je bila nositeljicom skripturalne misli koja nam jako nedostaje.

Ako je funkcija pisma komunikacija, kako objasniti da su izvjesni narodi izmislili apstraktna složena pisma iako je piktogram koji se smatra jasnijim bio tako jasan. U tom se čuđenju primjećuje projekcija određenog broja možda posve modernih vrijdnosti: dobra komunikacija, jasnoća, učinkovitost, apstrakcija.

Da bi se vjerovalo kako pismo može otkriti osobnost nekog pojedinca ili razdoblja, trebalo je s jedne strane rukopis moći suprostaviti tisku, ono spontano, ljudkso razlikovati od mehaničkog. Trebala je postojati ideologija definirane osobe, što se može ostvariti jedino u okviru neke ''psihologije''. Indeksno promišljanje pisma u pravom je smislu ideološko, povezano s modernom ideologijom o osobi i znanosti. Kulturne su razine, a time i društvene razlike, one koje se isčitavaju iz pisma, i to ne pisma pojedinca, nego grupe kojoj on pripada. Danas, kada je kriza humanističkih vrijednosti neosporna, traži se i razrađuje novo pismo: pismo slika i zvukova.

Dva jezika –jezik sluha i jezik vida. Lice je dobilo svoj jezik (sluha i govora) a ruka svoj (vida i bilježenja pokretom). Sintagmatski odnos između usmenog i pismenog veza između slike i riječi je propisana, kroz ta dva jezika tijelo se ravnomjerno raspodjeljuje, specificira svoje funkcije prema ruci i licu, vidu i kretnji, no svakako nikada prema samo jednom od njih.

Samoglasnici u jeziku te pismo se javljaju između doba gesta i doba klikova; drugim riječima, pismo bi prethodilo usmenom jeziku. U znanstvenom smislu ova je pretpostavka neopravdana. No skreće pozornost an neke vrlo moguće činjenice: izravan prelazak s geste na ideogram, postojanje istinskog gestualnog koda, stvaranje kodova među njima, vrlo staro porijeklo pisma, mnogo starije nego što se tvrdi.

U mitovima o porijeklu se sučeljavaju dva smjera: jedan pismo drži derivatom figure (kroz gestu i ideogram ), drugi apstraktnom znaku (prema potrebi sadržaja) pridaje neku vrst apsolutnog porijekla kojeg bi figuracija bila tek vrlo kasni derivat. Ovdje su na svjesni način zamišljena dva tijela: jedno više fetišističko, razdvaja gestu i figuru, drugo više opsesivno, kamenom urezuje čisti ritam ponovljene crte. U svakom su slučaju očigledne izvorne veze pisma i umjetnosti (figurativne ili apstraktne).

Povijest, fiziologija, psihologija, kazneno pravo i simbolika bavili su se pismom.

Pisani kod sporedan je u odnosu na usmeni kod koji je jezik. Drugim riječima, pismo je izvan lingvistike. Pismo posjeduje mnoge druge funkcije, a ne samo komunikacijsku. Uvijek je postojao društveni rez između govora i pisma. Stav lingvistike prema pismu otkriva etničkupredrasudu koju možemo nazvati abecedocentričnom.

Svaka se abeceda može svesti na neveliku tablicu grafema, baš kao što se znakoviti zvukovi nekog jezika mogu razvrstati pod nazivom fonema. Za sve poznate abecede bi  trebalo postojati neko jedinstveno načelo razvrstavanja(vodoravne, kružne, spirale...) te njihova pravila kombiniranja. Svaka je abeceda vještina improvizacije , kao što svaka vještina imrpovizacije u sebi možda nosi nnešto od abecede, od pisanog jezika. Mi prepoznajemo abecedu. Nijedan se znak u abecedi ne ponavlja, cjelina funkcionira kao jednostavan znak, suprostavljajući se svim ostalim abecedama. Abeceda se zatekla u procesu ideološkog preobražaja. Neprijeporno je da ideogram predstavlje napredak u odnosu na piktogram, suglasnička abeceda u odnosu na ideogram, a samoglasnička abeceda u donosu na suglasničku: trebalo je, dakle, pokazati da je upravo grčka abeceda naša abeceda , dična konačnica tog supona razuma: mi smo najbolji, eto što želimo da govori anša abeceda.  Tu je istinski abecedocentrizam. 

Postoje neodgonetnuta pisma i pisma koja ne možemo razumjeti. Nečitka pisma nam govore da postoje znakovi, ali ne i smisao. Pismo sadrži mitologiju izuma: budući daje čist sustav, ono kao da ovisi o kakvom proizvodnom razmišljanju, o kakvoj uređivačkoj ingeniznosti: mitološki gledano, ono je gadget.

Neke su abecede magijskog porijekla. Ako se riječi transportiraju u brojke o kojima se potom spekulira, to je gematrija, odnosno izoprefija, ukoliko igru dodatno zakompliciramo.

Veliko je slovo steklo ''smisao'', smisao naglašavanja, veličanja, suštine. Slovo zadobiva smisao. Dodatna slova daju na važnosti riječima koje ih sadrže.

Mapping je zemljopisna karta koju jezik pokušava utisnuti u zemaljsku površinu stvarnosti. Čak i kad pismo transkribira usmeni jezik ono ga ne profilira jednako i univerzalno jer svijest o riječi vrlo je različita od jezika do jezika.

Čim je čovjek počeo razmišljati o pismu pirpisala mu se uloga pamćenja. Autor spominej funkciju pamćenja koja je na izvoru pisma u našim civilizacijama, kako bi smo znali ocjeniti što sve, barem kod nas, izlazi iz njezinih okvira. Sigurno još uvijek pišemo da bismo se sjećali ali još ćešće da bismo informirali. Naši su anali novine, ali naše su novine napisane zato da bi informirale: one su naknadno pamćenje. Novine, romani, ogledi, ali ni svi ti dokumenti ne mogu doći us tanje pamćenaj ako nisu interpretirani. Pismo je, dakle, brzo prožeto novim simbolizmom: od ''grafije'', slijeda čistog pamćenja, ono postaje ''psimo'', polje beskrajnih značenja.

Grafička traka izražava temeljno narativni status pisma. Čitati znači shvatiti priču. Nije nužno izvesti pismo iz govora da bi se u njemu otkrile dvije jezične koordinate: paradigma i sintagma.

Svako pismo je sustav. Svaki se grafički korpus sastoji do nekoliko oblika. Sustav počinje najjednostavnijom opozicijom, opozicijom prisutnosti i odsutnosti. Ako kakav izumitelj posudi slova iz neke postojeće abecede, on izdvaja znakove koji u jeziku posuditelju ne služe obilježavanju istog zvuka, koristeći ih za označavanje nekih drugih zvukova koje taj jezik otprije posjeduje.

Pismu treba diskontinuitet, on je na neki način organski uvjezzt nastanka pisma. Taj diskontinuitet je povijesno gledajući vrlo pokretan: kada se pismo uspostavi, ponekad se ono pokušava stisnuti, bez procijepa ispuniti neki pravilan prostor a ponekad što je moguće više rasciejpiti. Pismo se koleba između zgusnutog i prorijeđenog, lemljenja i lomljenja. U antičkom pismu riječi nisu bile razdvojene, tek se pojavom malog slova počinju razlikovati riječi, ponekad čak i slogovi, uz potpuni razvitak poveznica. 

U helenističko doba su postojala tri vrste pisma različitih uporaba: knjiško pismo, uredsko pismo i grobno pismo. Rimsko carstvo jepoznavalo dva pisma: quadrata i rustica.

Kao i svaki kulturni fenomen i pismo je dvostruko određeno-istodobno je podčinjeno materijalnim uzrocima i duhovnim motivacijama. Zgušnajva se kako bi se približilo stilu nekog razdoblja ili, ako se to tako može reći, kako bi ''dokazalo'' izvjesnu filozofiju povijesti, odnosno činjenicu da je povijest jedna.