Književni kružok: Šarenilo i kako me život da ‘prostiš… (drugi dio)

Nastavljamo s drugim dijelom priče autorice Yupi. Prvi dio možete pronaći ovdje.

Šarenilo i kako me život, da ‘prostiš… (drugi dio)

S tuđeg gledišta, sve ovo je vjerojatno izgledalo kao jedno veliko, obično sranje. A i bilo je, na kraju krajeva. Samo što je nama bilo puno zabavnije.

Nessu sam upoznao nedugo nakon što mi je umrla majka. Vrlo brzo je dobila ulogu jedine žene u mom životu. Ali nažalost spopala ju je ista tužna sudbina kao i druge prije nje. Morala je otići. Isto kao moja majka.

Otišao sam kod djeda početkom ljetnih praznika nakon kraja četvrtog razreda srednje škole. Moj djed je živio na rubu malog gradića, oko tri i pol sata vožnje autobusom od mog rodnog grada. Djed me čekao na autobusnoj stanici pa svojim posijedjelim mješancem. Mislim da se zvao nešto tipa Floki ili Bobi. Više ne pamtim puno stvari iz svog života, premda mi se u pamćenje urezalo da ga je moj djed hranio svakakvim glupostima kao što su kuhani kupus i šparoge. Sve u svemu, došao sam s jednim malim ruksakom na leđima u koji nisam stavio ništa osim jedne presvlake, pidžame, par neophodnih sitnica i hrpu papira i knjiga. Nisam uzeo niti mobitel, ni laptop (premda tamo nema signala… toliko o mom funkcionalnom mozgu) niti ikakvu glazbu. Tražio sam mir, odvojenost od svijeta i malo inspiracije. Provest ću tjedan, dva u potpunoj tišini sam sa svojim mislima, rekao sam si. Ali nisam znao da će me one doslovno početi progoniti…

Istu večer sam izašao prošetati uz šumu. Kao i svaki drugi nadobudni pisac, mislio sam da će mi to pomoći pročistiti misli. Ali naravno misli su mi nedugo zatim odlutale i noge su me odvele uz cestu ravno do centra gradića. Čuo sam mlade ljude u baru nekoliko metara dalje. Prekopao sam džepove i našao nešto sitnog novca. Dovoljno za jedno piće. Zašto ne? Maknuo sam plave šiške s lica i ušao unutra. Nije bilo puno ljudi, ali dima i smrada loše pive nije nedostajalo. Sjeo sam za šank i naručio jednu, gledajući stare postere za koncerte bendova za koje nikad nisam čuo. Sjedio sam tako nekoliko minuta, dok nisam začuo slatki ženski glas s druge strane bara.

-Jesi ti dovoljno star za to pivo, dečko?

Podigao sam pogled i susreo se s njenim velikim crnim očima i kratkom bubi-frizurom. Ne bih bio tipično muško da nisam odmah primijetio kratku svjetlucavu haljinu bez naramenica u kojoj je izgledala… pa, vrlo dobro.

-Da…- započeo sam zbunjeno. Trepnula je par puta čekajući nastavak. Nije ga dočekala. Nasmijala se.

-Nisam te htjela preplašiti, dečko. Ja sam Alex.

Ne znam kako je to uspijevala. Sjedili smo za šankom najmanje sljedeća tri sata, ona je svakih deset minuta u ruci držala novu čašu martinija ili nekog koktela. Međutim, nisam niti jednom vidio da je ijedno od tih pića platila. Pričali smo o mojim planovima za faks, o mojim prijateljima iz srednje škole, ipak, nisam o njoj saznao ništa osim da ima dvadeset i pet godine i da je neka vrsta trgovca. Da budem iskren, nije me baš ni zanimalo. Teme su klizile same od sebe, i meni je bilo zabavno.

-Dođi – rekla je nakon nekog vremena i ustala s visoke stolice. -Moram ti nešto pokazati. Treba mi pomoć, a ti mi se činiš kao pravi čovjek za taj posao.- povukla me za rukav i izvukla me van ne plativši svoje zadnje piće. Odvela me iza, u slijepu, mračnu uličicu. Bit će svega, smijao sam se u sebi. Nisam imao pojma, zbilja. Iz ručne torbice je suptilno izvukla malu kutijicu za film od fotoaparata.

-Evo. Trebat će ti.- rekla je tiho i gurnula mi kutijicu u džep. Sljedeće što sam osjetio bio je tup udarac kad me opalila po glavi drvenom stolicom. Ni dan danas mi nije jasno kako je ta mala ženska osoba imala toliko jak zamah.