Teorijski okviri proučavanja životnog stila

Ovim se radom prije svega žele postaviti temeljni teorijski aspekti koji se odnose na fenomen životnog stila te na primjeru nekolicine mladih studenata sa Sveučilišta u Zadru pobliže okarakterizirati površno-društveni i društveno-svijesni životni stil (Tomić-Koludrović/Leburić, 2001).

Kako bi se potpuno shvatio pojam životnog stila danas, gdje ne mislim samo na način življenja određene grupe ljudi, način odjevanja, govora, pa i vanjski elementi izgleda osobe, potrebno je shvatiti što je dovelo do takvog prikazivanja te skupine pojedinaca u čemu će nam ponajviše pomoći upoznavanje s teorijama o stilu življenja kroz zadnjih pedeset godina.

Važno je napomenuti kako se životni stil kao pojam javlja još od samih početaka razvoja sociologije kao znanosti, a u kontekstu nastajanja industrijskih društava spominju ga Max Weber, Georg Simmel, Thorstein Veblen, Gabriel Tard, Alfred Adler i Erich Rothacker. Međutim, s prelaskom 19. stoljeća u 20. stoljeće kao temeljna pitanja u analizi životnog stila postavljaju se ona pitanja koja se odnose na potrošnju i način življenja (Tomić-Koludrović/Leburić, 2001).

Tijekom pedestih godina dvadesetog stoljeća subkultura mladih se definira u odnosu na suvremeno industrijsko društvo što je rezultiralo pojavom modela koji su u sebi sadržavali generacijska, strukturalna i klasna objašnjenja nastanka subkultura (Tomić-Koludrović/ Leburić, 2001). Cohen, kojeg navodi Hebdidge (1980) u svom djelu Potkultura: značenje stila, proučava devijantno ponašanje mladih tog vremena, te navodi kako su se mladi iz radničke klase nezadovoljni uspjehomu školi u slobodno vrijeme pridruživali „družinama“ u kojima su svoje istinske vrijednosti zamjenjivali hedonizmom, suprotstavljanjem vlastima i potragom za „zadovoljstvima“.

Veza stila i subkulture omladine radničke klase nastavlja se i šezdesetih godina u istraživanjima koje provodi Center of Contemporary Cultural Studies iz Birminghama. Teoretičari CCCS povezuju pojedine subkulturalne grupacije mladih s glazbenim ukusima i načinima odijevanja te ih zatim dijele u tzv. „teddy boys-e“ i „mods-e“, te njihove modifikacije. Međutim, najvažnije je u njihovim proučavanjima to što su u prvom planu promatrali strukturalni konflikt, a ne stil (Tomić-Koludrović/Leburić, 2001).

Početkom sedamdesetih godina se stilove života povezivalo i sa klasnim teorijama o kojima također istražuju teoretičari CCCS-a (Tomić-Koludrović/Leburić, 2001). I kod Hebdidgea nailazimo na uspostavljanje veze između klase i stila. Navodi kako „(klasa) deluje u praksi kao materijalna sila, prerušena – tako reći – u iskustvo i prikazana kroz stil“ (Hebdidge, 1980:81). Odnosno stil prikazuje kao šifrirani odgovor na dominantnu kulturu. Tomić-Koludrović (2001) spominje i Brakea koji se bavio mladima iz radničke klase, ali je izdvojio i „camp“ verziju studenata umjetnosti koje prvenstveno karakterizira „kič“.

Hebdidge i Brake krajem sedamdesetih i osamdesetih pripisuju stilu ključnu ulogu u kontekstu subkulture. Stil se shvaća kao oblik otpora prema vladajućoj ideologiji. Kao primjer, Hebdidge (1980) navodi dva tipa „teddy boy-a“, one iz pedesetih i one iz sedamdesetih, te nam daje njihovu usporedbu. Nadalje, Tomić-Koludrović (2001) ističe kako je novo poimanje stila, koji se javlja u osamdesetima rezultat društvenih odnosa u postindustrijskim državama, ističe individualnost i mogućnost vlastitog izbora, a nije više vezan samo za kolektivnu identifikaciju subkulturnog stila.

U devedesetima dolazi do odbacivanja tradicionalnog modela mladosti u razvijenim zemljama, a mladi se sve više okreću alternativnoj kulturi, odnosno kako potvrđuju empirijske studije, koje navodi Tomić-Koludrović (2001), „kultura mladih“ više nije u smislu kolektivne, homogene kulture koja je suprotstavljena dominantnoj kulturi, nego kultura kao stil ponašanja, odijevanja i preferiranja određene glazbe, koja se odnosi na različite trendove, odnosno različite scene maladih.

Nakon kratkog pregleda teorijskih okvira o fenomenu životnog stila mladih kroz zadnjih pedeset godina dvadesetog stoljeća, pokušat ću prikazati kako je to izgledalo u Hrvatskoj,navesti 6 životnih stilova do kojih su empirijski došle Inga Tomić-Koludrović i Anči Leburić u svom istraživanju 1999. godine te izdvojiti površno-društveni i društveno-svijesni životni stil (Tomić-Koludrović/Leburić, 2001) i pobliže ih objasniti.

Kako bi se uopće moglo raspravljati o životnim stilovima mladih u Hrvatskoj potrebno je odrediti koliko je među mladima u Hrvatskoj postojao potencijal za pluralizaciju i individualizaciju životnih stilova u vrijeme postindustrijalizacije zapadnih društava. Samoupravni socijalizam, pod kojim je bila i Hrvatska sedamdesetih i osamdesetih, je bio prepreka individualnom ponašanju koje karakterizira životne stilove mladih u zapadnim društvima kao i posebni modeli ponašanja u potrošnji. Prema tome, socijalističke zemlje u odnosu na postindustrijska društva su bile društva oskudice.

Većina socijalističkih zemalja ograničavala je potrošna dobra za široke slojeve stanovništva. Ipak, u Hrvatskoj je stanje bilo djelomično bolje, prvenstveno zbog radnika koji su privremeno radili u zapadnim zemljama te su zapadne modele ponašanja donosili sa sobom. Međutim, u socijalizmu, koji je propagirao kolektivističke ideale, nije bila moguća individualizacija postindustrijskih životnih stilova jer se smatrala subverzivnom cijelom društvenom poretku.

U Hrvatskoj se u drugoj polovici osamdesetih javljaju alternativne mreže s pripadajućim životnim stilovima i to nakon što je zagrebački „Omladinski radio“ stvorio osjećaj medijski posredovane urbanosti i nakon što je 1987. uspostavljen prostor „Omladinskog kulturnog centra“. Do tada se jedino javljaju omladinske subkulture koje svoj stil prikazuju kroz odjeću („šminkeri i hašomani“). U Hrvatskoj je tada postojala i tzv. „nova sitna buržoazija“ koja je nalikovala životnim stilovima mladih postindustrijskog društva, a to su bili mlađi, obrazovani pripadnici političkih elita. Međutim, oni su u socijalističkom poretku bili drugačije kontekstualizirani.

Istraživanja mladih u Hrvatskoj iznose spremnost za oslobođenje od sustava i općenito smanjenja odanosti socijalizmu. Iako nisu postojali životni stilovi tipični za postindustrijska društva, javljali su se pokušaji analiziranja mladih iz konteksta životnih stilova. Prvo takvo istraživanje proveli su Fulgosi i Radin 1988. (Tomić-Koludrović, 2001:46), koje je ukazalo na postojanost zajedničkih osobina mladih u Hrvatskoj (odnosno Zagrebu) i mladih u razvijenim europskim zemljama. Međutim, istraživanja mladih u Hrvatskoj pokazuju njihovu političku neaktivnost te nezainteresiranost za sudjelovanje u organizaciji političkog aparata, te ih prvenstveno karakterizira naglašeni eskapizam. Mladi u Hrvatskoj devedesetih našli su se između dva suprotna procesa, s jedne strane to su škola, profesionalna i politička socijalizacija,a s druge strane se javljaju postindustrijski oblici ponašanja, prvenstveno tzv. „produžena mladost“, kao načini odbijanja tradicionalne odraslosti (odnosi se na kritiku društvene konvencije, odbijanje političkog angažmana, nepristajanje na rigidni moral) (Tomić-Koludrović/Leburić, 2001).

Nadalje, jedno od zadnjih istraživanja mladih u Hrvatskoj je bilo istraživanje Inge Tomić-Koludrović i Anči Leburić na uzorku od 1283 ispitanika iz Dalmacije. Ovo istraživanje je posebno važno jer su autorice empirijski dobile dobile šest životnih stilova iz osam hipotetskih tipologija životnih stilova, a to su:

  1. obiteljski orijentirani mladi
  2. muški orijentirani mladi
  3. konvencionalno orijentirani
  4. hedonistički orijentirani
  5. subjektno orijentirani
  6. razumno-skeptično orijentirani
  7. ovisno orijentirani
  8. odbijajuće orijentirani.

Dakle, iako istraživanjem nisu potvrdile hipotetsku tipolgiju, dobile su 6 životnih stilova na temelju mjerenja varijabli identiteta i aktivnosti u slobodno vrijeme, a to su:

  1. hedonističko-intelektualni životni stil, kod kojeg prevladava subjektno-hedonistička orijentacija identiteta, karakteriziraju ga samosvjesnost i sigurnost. U načinu provođenja slobodnog vremena prevladava subjektno-hedonističko-konvencionalna orijentacija, odnosno usmjerenost elitnoj kulturi.
  2. dominantno-šminkerski životni stil, kod kojeg prevladava konvencionalno-hedonistička orijentacija identiteta, identitet dominantnosti. U načinu provođenja slobodnog vremena prevladava muški-hedonistička orijentacija, usmjerena prema sportu.
  3. površno-društveni životni stil, kod kojeg prevladava hedonistička orijentacija i identiteta i slobodnog vremena.
  4. tradicionalno-obiteljski životni stil, kod kojeg prevladava ovisnička orijentacija identiteta, zapaža se suzdržanost. U načinu provođenja slobodnog vremena prevladava obiteljsko-konvencionalna orijentacija.
  5. društveno-svijesni životni stil, kod kojeg prevladava subjektna orijentacija identiteta, formirajući identitet predvodništva. U načinu provođenja slobodnog vremena prevladava obiteljska orijentacija koja se realizira u komunikaciji.
  6. dokoličarsko-šminkerski životni stil, kod kojeg prevladava hedonističko-subjektna orijentacija identiteta, u kojoj prevladava ekskluzivnost, a ovisničko-odbijajuća orijetacija u načinu provođenja slobodnog vremena, odnosno temeljne aktivnosti su usmjerene na dokolicu.

Ono što su autorice zaključile tipologizirajući navedene životne stilove jeste da, unatoč tome što mnogi mladi u Hrvatskoj izgledaju slično kao i mladi u postindustrijskim društvima, te što njihovi načini provođenja slobodnog vremena također sliče, postoje bitne razlike u elementima identiteta i tipovima orijenacije. Stoga su autorice zaključile da je ponašanje mladih u Hrvatskoj sličnije mladima u Njemačkoj pedesetih godina, jer je i kontekst hrvatskog društva sličniji poslijeratnom njemačkom društvu. Životni stilovi mladih u Hrvatskoj su određeni pretežno tradicionalnim sociokulturnim čimbenicima karakterističnim za industrijska društva (Tomić-Koludrović/Leburić, 2001).

Nakon pažljivog proučavanja teorijskih aspekata te istraživanja koje su Inga Tomić-Koludrović i Anči Leburić, odlučila sam malo podrobnije analizirati površno-društveni i društveno-svijesni žvotni stil. Ispitala sam 8 studenata Sveučilišta u Zadru, od kojih je 5 studenata pripadalo površno-društvenom životnom stilu, a 3 društveno-svijesnom žiotnom stilu. Pri intervjuiranju koristila sam se Upitnikom za struktuirani intervju koji su koristile i autorice u svom istraživanju, prvenstveno zbog toga kako bih mogla rezultate što bolje protumačiti.

Kao što sam već prethodno navela kod površno-društvenog  životnog stila prevladava hedonistička orijetacija i identiteta i slobodnog vremena. Pritom u identičnim obilježjima prevladava društvenost, što znači da te osobe imaju dosta prijatelja i poznanika; lako sklapaju prijateljstva; često bivaju pozivani u društvo. Ova teza se potvrdila i mojim istaživanjem, naime, ispitanici su se pokazali kao otvorene i pristupačne osobe, koje imaju jako puno prijatelja s kojima se čuju svakodnevno, vole sjediti u kafićima jako dugo, često odlaze u kafić više puta na dan s različitim prijateljima, vole odlaziti u disko, u napučena i popularna mjesta, jako mnogo se služe mobitelima, često znaju i po nekoliko sati razgovarati na mobitel, važan im je vanjski izgled, stoga često odlaze u kupovinu, vole i jednostavno lutati po dućanima i razgledavati, vole luksuzne stvari i imaju dobar odnos s roditeljima. Međutim, jedna stvar koju sam primjetila kod takvih osoba je da se ne može lako zaključiti pripadaju li šminkerima ili imaju svoj stil oblačenja. To me je navelo na razmišljanje, pa sam, nakon dugog promatranja mladih sa Sveučilišta u Zadru, došla do zaključka da, prvenstveno djevojke, sve više liče na „cure s naslovnica“, odnosno pokušavaju se homogenizirati putem odjeće kako bi ili prekrili svoj društveni status ili možda bili prihvaćeni u neko društvo. No, to je samo moje mišljenje.

Što se tiče društveno-svijesnog životnog stila kojeg karakterizira subjektna orijentacija identiteta, formirajući identitet predvodništva, odnosno obiteljska orijentacija kada se tiče provođenja slobodnog vremena, nisam naišla na neke zanimljivosti osim onoga što su i autorice prije mene zaključile. Te osobe posjeduju dosta toga na čemu im drugi zavide, jako se ističu u društvu jer uvijek imaju nešto za reći, jako su društveno osviješteni i članovi su nekih klubova, u dobrom su odnosu s roditeljima i rodbinom, vole razgovarati sa starijim ljudima i uvijek im pomažu, jako su predani svom poslu i vole raditi sve što je u njihovoj moći, odnosno u skladu sa slobodnim vremenom, ističu se i svojim izgledom koji je ponekad alternativan.

ZAKLJUČAK

Polhemus (2002) ističe kako mladi sve više uzimaju iz „supermarketa stila“ i kombiniraju više stilova odjednom i time stvaraju svoj individualni stil,ali iako izbor životnog stila postaje sve individualniji, ti osamostaljeni pojedinci ipak ostaju zavisni o društvenim strukturama i vezama.

Pojam životnog stila postaje sve značajniji sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada procesi postindustrijske modernizacije i individualizacije potiču brze i radikalne promjene načina života. Kada je u pitanju izbor životnog stila, individualizacija i pluralizacija životnih stilova odnose se sve više na to da tradicionalni društveno-ekonomski faktori postaju nevažni jer su izbori sve osobniji.

Pojam životnog stila se sve više počinje koristiti u sociološkim teorijama krajem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, ali ni tada kao jedan od temeljnih socioloških koncepata. Dotadašnje sociološke teorije koristile su se najviše razlikovanjem staleža, klasa i slojeva kao konceptima stratifikacije.

Iako je sam fenomen životnog stila,a time i rasprave o njemu,jako moderan trend, na njegovo teorijsko pozicioniranje nailazimo i kod socioloških klasika u kontekstu nastajanja industrijskih društava. Fenomen životnog stila našao se u središtu znanstvenog i sociološkog interesa velikim dijelom zbog mogućnosti integracije mnoštva različitih načina ponašanja koje donosi sa sobom.

(tina)

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 7.8/10 (4 votes cast)
Teorijski okviri proučavanja životnog stila , 7.8 out of 10 based on 4 ratings