Do nastanka Konvencije došlo je zahvaljujući naporima Henrija Dunanta, švicarskog poslovnog čovjeka, koji je svjedočivši strahotama rata u bitci kod Solferina 1859.g., došao na ideju stvaranja neutralne organizacije koja bi brinula o ranjenim vojnicima. Svoja sjećanja i razmišljanja opisao je u knjizi ‘Sjećanje na Solferino’. Dunant je svoju knjigu tiskao o vlastitom trošku 1862.g. i poslao primjerke na adrese vodećih politički i vojnih ljudi različitih europskih zemalja. Ukupno 26 delegata iz 16 država došlo je na konferenciju i 22. kolovoza dvanaest država potpisuje prvu Ženevsku konvenciju. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu – štiti ranjene i bolesne vojnike i osoblje koje ih njeguje, zgrade u kojima su smješteni i opremu koja se koristi za njihove potrebe. Uređuje uporabu znakova: crvenog križa i crvenog polumjeseca.